,,Život nije širok, ravan tunel bez prepreka kroz koji putujemo neometano, već lavirint prepun staza, kroz koji se moramo probijati, izgubljeni i zbunjeni, svaki čas suočeni sa ćorsokakom. Ali, ako imamo vere, vrata će se uvek otvoriti pred nama – možda ne ona koja smo zamislili, nego ona koja će na kraju biti najbolja za nas.’’ Kroni

Nije slavno započeti svoju priču tuđim riječima, ali ništa na svijetu nije istinitije od ove Kronijeve misli! Mada često to ne vidimo. Nekada se danima valjamo u blatu i lomimo zato što smo nešto željeli da se odigra ovako, a ono se odigralo baš onako.. Onda se vrtimo u krug. Često smo zaslijepljeni svojim osjećanjima toliko da ne vidimo jasnu sliku. Tražimo, lutamo i obično odemo pogrešnim putem, jer vođeni jačinom svojih osjećanja ne vidimo pravi znak. Ali kad bi uspijeli da se saberemo vidjeli bi da smo dobili sasvim dovoljno. Ili smo dobili ono što smo htjeli, samo smo morali da idemo drugim putem, drugačijim od onoga koji smo mi predvidjeli ili smo dobili onoliko koliko smo mogli da ponesemo, tj. upravo ono što nam je bilo potrebno.

Odgovori na najteža pitanja su često najjednostavniji. Obično su nam pred nosem, ali nekada se zanesemo i odemo na drugu stranu. Jedino što nas spašava je to što su neke tačke u našim životima već određene. Istina, nekada zalutamo, pa do tih tačaka ne stignemo na  vrijeme ili ih potpuno promašimo. Mada, to je retkost. Mnogo češće nas naša lutanja samo odvedu dužim putem, pa do odredišta stižemo nešto teže. Ali ni to nije uzalud. Jer ’kad bi stvari bile lake za pronalaženje, ne bi bile vredne traženja’.

Da li u priči sa tužnim krajem ima srećnog završetka? Da li je to oksimoron ili je moguće? Čini se da je ipak moguće i to onda kada iz loše i tužne priče izađete bogatiji za jedno iskustvo, mudriji makar za jedan stepenik. Kada loše sagledate sa svih strane i nađete ono poučno što ono sa sobom nosi.

Drama. Priča o običnoj, američkoj porodici. Onaj dio koji mi se ne dopada, mada jedini u ovoj priči, jeste vječito prepričavanje i prikazivanje Amerikanaca kao žrtvi terorističkog nasilja. Kao da su oni jedini koji su patili i gubili najbliže zbog tuđih interesa, nekih nama nedokučivih. A oni, nevini, žrtve. To se proteže kroz sve američke filmove i više nisu interesantni ni originalni. Ali čak ni to ne umanjuje jačinu pouke koju svako od nas može pronaći, ako pažljivo pogleda ovaj film…

- Da li si oduvek želeo da budeš draguljar? – pita sin oca.

- Možda sam voleo da budem naučnik. Ali to nikad neću saznati. – odgovara otac.

- Zašto?

- Zato što sam draguljar.

To je istina koja nam je svima pred očima. Da li možemo i imamo pravo da žalimo za prošlim stvarima. U našem narodu postoji izreka: ,,Bolje žaliti za onim što si uradio, nego za onim što nisi.’’ Da li je to istina? I šta je sa onim našim neostvarenim željama, potajnim maštanjima, nadanjima..? Da li bi bili upravo onakvi kakvim ih mi zamišljamo ili bi bili promašaj i razočarenje? Ne znamo, upravo zato što smo često svi mi ’draguljari’. Nekada zato što smo se bojali da postanemo naučnici, a nekada zato što nam igra sudbine nije dala priliku za to. A ko zna, možda smo baš s razlogom postali draguljari! Možda bi kao naučnici bili mnogo loši za ovaj svijet!

- Da li je zaista postojala 6. opština? – pita sin oca.

- Pa isto je kao i za sve ostalo. Ako želiš, možeš pronaći razloge za to. – odgovara otac.

- Koje?

- Tragove, naravno.

Život je ono što mi vjerujemo da jeste. Ako ga vidite kao težak i nemoguć, tako ćete i živjeti. Ako ga vidite kao igru, čiji ste glavni akter, stvar će biti mnog lakša i interesnatnija. Biće i tada traganja, sreće, razočarenja i svega ostalog što život, opet, sam po sebi nosi. Ali biće mnogo lakše. Zato tražite. Tragovi su svuda oko vas! I nikad ne odustajte od traganja!

,,Ljudi su nalik slovima. A slova žele da postanu priče. A tata je rekao da priče treba pričati dalje.’’ – Da li ova priča, o jednoj američkoj porodici treba biti prepričana? Da li svako od nas može u njoj da nađe neki dio za sebe? Neki svoj ključ?

,,To sam naučio o ključevima, svi otvaraju nešto.’’

- Extremely Loud Incredibly Close -

Glavne uloge – Thomas Horn, Tom Hanks, Sandra Bullock

Na vama je da odlučite!

Nemoj se vezivati za ljude, za stvari, za bilo šta na ovome svijetu, jer sve je prolazno. Vežeš li se za njih izgubićeš sebe. Kada si svoj možeš sa sobom raditi šta želiš i kada želiš. Imaš sebe u sebi i ne može ti se desiti nešto nepredvidivo, jer ti sebe nikada nećeš ostaviti, nikad izdati. Sa sobom si najsigurniji.

Vežeš li se za bilo šta drugo slomićeš se, pašćeš. I nikada nećeš biti isti. Jer isto kao kad si svoj, pa ti sebe vajaš onako kako želiš, e baš isto tako drugi žele tebe da vajaju kako im se prohtije, a ti kada si se već vezao, nemaš drugog izbora nego da im se prepustiš. Oni te gnječe kao glinu. Prave oblik kakav im odgovara, a kad im više ne odgovara, razvale i prave nanovo. I ti budeš sav izgnječen i izmrvljen, jer u svakom de novo pokušaju poneki tvoj dio se izgubi. Poneka mrva ostane na podu, vajar ni ne primijeti. Desi se i da je zgazi. I kako onda da budeš posle kao što si bio prije? Kako da sačuvaš sebe cijelog, ako pustiš da se vežeš?

Nemoj biti ni usamljen! Jedinka sama ne može opstati. Moraš živjeti među ljudima, inače ćeš postati osobenjak. Moraš imati stavove, inače ćeš se izgubiti. Ići ćeš od jednog do drugog puta i svaki će ti biti isti. Živi među ljudima, ali se ne trudi da se stopiš sa masom. Masa proždire. Ne tuguj, ako vidiš da te mnogi ne razumiju, već slavi, jer to je znak da si sebe sačuvao. To znači da postojiš. Budu srećan ako te i jedan razumije, to znači da ti je srodna duša. Ali ne dozvoli sebi da se vežeš za njega. Živi pored njega kao on pored tebe – spleteni u istu nit, ali ne svezani..

Od nekud postoji potreba za samoćom.

To je potreba za mirom. Samo tada mogu se smiriti sva čula i napraviti ravnoteža između unutrašnje (sopstvene) i spoljašnje prirode.

Ako čovjek uspije to da dostigne dolazi do stanja neopisive senzitivnosti. Tada osjeća ono što se okom ne može vidjeti, a znamo i vjerujemo da je tu, sa nama i oko nas. Ili ipak u nama? Ili i jedno i drugo?

Čini li se onda da je upravo u toj ravnoteži suština? Čini li se da se u toj tački stače sve – ovozemaljsko i onostrano?

Možda nas zbog toga u tom trenutku preplavljuje osjećaj blagodati i suze, kao lijek, napuštaju nas (tjelesne) i odnose teret, čineći nam dobro (duhovno).

Ta potreba za samoćom nije želja za otuđenjem, već za molitvom za kojom vapi ono unutar nas, naše ovozemaljsko, koje teži ka onoj drugoj strani, ka ravnoteži i zajednici sa njom, bez koje postaje obično, svjetovno, što na duhovnom jeziku znači pusto i površno.

Mislim da se nikada neću izmiriti sa velikim dijelom ostalog svijeta kada je upoznavanje u pitanju. Zašto se uopšte ljudi sreću? I ko može da mi dokaže da postoji makar i jedan čovjek kojeg smo nekada sreli i sa njim prozborili neku riječ, a da to nije bilo s razlogom? Čvrsto vjerujem u to!

Takođe tvrdim da se muško-ženska poznanstva nikako ne moraju svesti na seks, mada se opet veliki dio ostalog svijeta neće složiti sa mnom. Evo, prvi moj tata će reći – nema muško-ženskih prijateljstava. Bože moj, koliko je to površno i pogrešno! Koliko se tom mišlju ograničavamo i sputavamo!

Dva dana, tačnije dvije noći, koje su se nekim slučajem tako spojile i nadovezale jedna na drugu, pomogle su mi da učvrstim tu svoju tvrdnju. Neka svako odluči sam, dajem mu slobodu..

Noć prva, četvrtak, 8. mart. Bila sam na času plesa. Idem tek dvije nedelje, a toliko mi je lijepo da jedva čekam sledeći čas. Išla sam ja i kao mala na taj ples, kad smo se svi tim zaluđivali. Imala sam 9, 10 godina, valjda. Išla sam svega nekolika mjeseca i onda prestala, jer kako mi je majka tada objasnila – nismo imali para za dalje. Nikad to nisam prežalila! I eto sad krenuh, rekreativno i ispostavilo se da sam još i neki talenat. Super! Sve u svemu, ne mogu isčekati sledeči čas. Da stvar bude još uzbudljivija, odmah nakon tog časa svi nastavismo na plesno veče u SKC. Tačnije nisu svi, već svi ljudi od onih starih, koji idu već godinama i kojima to dođe kao nastavak treninga, a od nas iz nove grupe otišli smo samo jedna cura i ja. Uporno slušam ostale i razmišljam – a čega se oni toliko boje, pa ne idu? Neće na suđenje, nego na ples. Ali kad smo stigli tamo i kad sam vidjela kako ljudi igraju shvatila sam da sam zaboravila da smo mi početnici i eto upravo su se toga ljudi plašili. Ne izblamirati se! Ali ja hrabro odlučih da ostanem, pa šta bude. Ako mi ko priđe da igramo igram, kako znam i umijem. Ako ne, makar ću da uživam gledajući ostale. I to je dovoljno. Nego, ispostavilo se da sam od dva sata koliko sam tamo bila, svega nekih deset minuta sjedela. I ne žalim! Bilo je prelijepo!

Šta se zapravo dešavalo… Igrala sam sa dva momka naizmjenično. Jednog prvi put vidim. Tamo smo se upoznali. Prišao mi čovjek normalno, pristojno. Ja mu rekoh da sam početnik i da ne očekuje mnogo, a on reče: ’Opusti se i uživaj!’. Ni ne razmišljajući o (u žargonu rečeno) muvanju, prepustih se i odigrah i ono što nisam znala sa umijem. Disco dance i engleski valcer, iskreno, dobro mi ide, a mislila sam da znam samo osnovne korake. Pohvalio me čovjek i rekao da nikako ne odustajem od plesa. Onda mi je kasnije opet prišao, da odigramo rumbu. Opet ja znam samo osnovni korak, što se ovdje i pokazalo, ali nije bilo problema. Pokazao mi je par stvari i rekao da vježbam, ali da mi super ide. Vidim i ja. I srećna sam zbog toga!

Drugog momka znam sa treninga. On dolazi u tu školu već pet godina i oduševljena sam njegovom igrom. Dolazi na naše, početničke časove, da bi kao i većina ’starih’ partnera bio partner nama novima, jer je standardno, broj muškaraca i djevojaka neuporediv. Kada mi on dodje kao partner ja uživam i najmilije mi je da igram sa njim. Pa tako, veći dio večeri provedoh sa njim, kako za stolom u kratkoj priči – onih deset minuta, tako i na podijumu. Od engleskog valcera, preko ča ča ča, rumbe, salse i još nekih plesova, od kojih sam naučila samo osnovne korake na časovima, do nekog plesa za koji sam iskreno, prvi put čula tako da ni korake nisam znala, ja sa njim odigrah sve moguće. Naučih i taj novi. Super! Vidim imam smisla!

Kad sve saberem, veče je je bilo savršeno. Otišla sam kući toliko umorna da mislim da još nisam bila fino ni legla kad sam utonula u dubok san. Šta sam sanjala? Pa naravno rumbu!

Noć druga, petak 9. mart. Posle ludog dana na fakultetu odjurila sam kući da se okupam i spremim, a onda nazad do drugarice gdje počinje pijanka, koja se nakon sat-dva nastavlja u jednom od beogradskih kafića, gdje mladi troše roditeljske pare i svoje vrijeme do kasno u noći ili rano u zoru, tako da su sjutri dan umorni, mamurni i neispavani, ali puni utisaka. U kafiću gužva, dim, muzika, cure u minićima i dekolteima.. Drugarica i ja, izašle zajedno prvi put nakon godinu dana. Muzika nam baš i ne odgovara toliko, ali došle smo da se provedemo, pa se tako i ponašamo i super nam je. Ništa nam ne može pokvariti rapoloženje!

Pored nas dva momka. Vidim da su fini i pristojni, ali normalno da neću prva započeti razgovor. To ne rade pristojne cure, znala je da kaže moja baka. Ako ja neću, jedan od njih svakako hoće. Pričamo, smijemo se. Kaže, iz Prijepolja je. Ja sam iz Nikšića. Bio je prije nekoliko mjeseci da posjeti manastir Ostrog, pa je nastavio i do Nikšića, jer je morao da vidi grad popa Mila Jovovića. Smijem se, šta bih drugo! Guslarsku pjesmu o popu Mili Jovoviću (inače Milo Petrov Jovović je bio pravoslavni pop, crnogorski junak i četovođa, koji je poginuo 1877. ljeta gospodnjeg u opsadi Nikšića) znam od mog oca, koji od muzike jedino gusle sluša. Normalno da mi je smiješno što ovaj momak voli i sluša gusle, jer one koje su inače, srpski narodni instrument i koje se sreću i u Srbiji i u Crnoj Gori, mnogo su više (ako se tako to može nazvati) zastupljene u Crnoj Gori, među brdima i kršima i tamo ih mnogo više slušaju, nego ovdje. Uz to što ih i tamo slušaju samo stari ljudi, a od mladih svega 0,02% (moja slobodna procjena). Ali eto, ovaj momak iz Prijepolja ih voli i samo je zbog popa Mila Jovovića išao da obiđe Nikšić. Mogu reći – baš fino, jer Nikšić su inače i Nikšićani zaboravili. Čak i oni koji tamo žive ne sjećaju ga se ni onda kad gaze zemlju koja je njegova. Nikšić je i sami Bog zaboravio i čini mi se da će se kroz desetak godina ugasiti i nekada najveću opštinu u staroj Jugoslaviji, ponijeće zaborav. Spomenuće je samo rijetki, kada ih neko bude pitao odakle su, a oni će, sa ponosom, sjetom, sramotom, tugom, ili ko će mu ga znati kojim osjećanjem, reći: ’Iz Nikšića. Znaš to ti je hercegovački kraj. Nekada se zvao Onogošt…’ i tako dalje, a zapravo slušalac neće imati pojma ni gdje je Nikšić bio ni da li je uopšte postojao. Ja ću eto govoriti s tugom o njemu, kao što govorim i sada, jer to je moj grad. Zato mi je eto ovaj momak i simpatičan – otišao je da posjeti Nikšić!

Ja nisam bila u Prijepolju, ali mogu da pričam o tome koliko sam puta vozom tuda prošla. Eto i on se sad smije, jer sve što ja o Prijepolju znam jeste da se nalazi prije Bijelog Polja, kad idem kući i posle Bijelog Polja kad se od kuće vraćam. Smijemo se obadvoje. Baš sam obrazovana.

Dalje priča ide u raznim smjerovima, kako nas koja pjesma inspiriše ili kako kome šta nevezano za ambijent padne na pamet. Ja razmišljam – kako je lijepo kad upoznaš tako nekoga, vidiš da je pristojan i fin, a možeš sa njim razgovarati opušteno o raznim stvarima koje vas interesuju i uživati. On razmišlja – imam li ja momka. Eto tu je problem!

Razgovor se završava ovako:

            – Znaš, razgovaram sad sa drugom i zaključujemo da sam ja veliki baksuz!

            – Zašto? – pitam ja i razočarana shvatam u kom je pravcu razgovor otišao i postaje mi jasno da mu se bliži kraj.

            – Pa eto, kad god tako naiđem na neku devojku koja mi se dopadne, uvek ispadne neki problem.

            – A problem je..? – pitam ja, da bih bila duhovita makar još ovo malo dok ne pokvarim utisak.

            – Problem je taj što ja idem sutra nazad u Prijepolje… – smije se on, a ja vidim nadu u njegovom pogledu, koji mi je do prije nekolike rečenice bio tako drag i prijateljski da sam mogla sa njim do sjutra razgovarati.

            – Ja mislim da ti imaš trenutno mnogo veći problem od toga.

            – Koji? – pita on i već primjećujem promjenu u pogledu i glasu.

            – Npr. moju vezu od šest i po godina. – izgovaram i shvatam da sam kao i mnogo puta do sada ispala jedna od onih kučki koja momka čitavo veče zavlači razgovorom, a ne želi ništa sa njim, jer ima momka koji je vjerno čeka. A zapravo, iz mog ugla, bila sam samo Ja! Opuštena i srećna zbog razgovora sa drugim čovjekom, onim, čija se duša sa mojom srela, tu u običnom kafiću, običnog Beograda. Sreli smo se ko zna zašto. Ja znam da razlog nije ljubavne prirode; imam ja svoju drugu polovinu, čija duša sa mojom ide već danima, mjesecima, godinama.. Možda su nam se duše srele još i prije nego smo na ovaj svijet došli. Svejedno, povezani smo i idemo ruku pod ruku.

Njegov lik se promijenio u jednom djeliću sekunde. Nade više nema u njegovim očima i sve što je umio da kaže u tom trenutku izgovorio je mucajući: ’Eto… znao sam.. tačno sam znao.. imao sam to u glavi od kad smo.. od kad smo počeli da pričamo… Pa da, i bilo mi je nemoguće da si ti… da si slobodna..’ Stao je na trenutak, nešto rekao drugaru, okrenuo se i pošao. Gledala sam za njim, kao da odlazi moj stari poznanik, moj drugar. Okrenuo se na kratko, pružio mi ruku, moju je stisnuo jako i sa razočarenjem na licu otišao…

Bilo mi je žao! I sada je! Zar je to tako moralo da se završi? Zar nismo mogli još razgovrati o svemu i svačemu? Zar nismo mogli pričati i pričati, a onda bi svako otišao svojim putem da nastavi da živi svoj mali život, bogat za jedno iskustvo, jedno poznanstvo?! Ne! Morli smo se rastati razočarani. On zato što su, vjerovatno, sve žene iste, zavlače te, zavleče, a onda ostave i odgurnu. Ja zato što sam opet neshvaćena i opet ne mogu da upoznam ljude i budem dio njihovih života, makar na jedan kratak trenutak, kao druga osoba od koje nešto mogu čuti i naučiti ili koju će prosoto pamtiti po tome što je mnogo brbljiva i sa kojom imaju nešto zajedničko.

Dan treći, subota 10. mart. Dok sam bila na fakultetu i radila neki dio svog diplomskog rada, bila sam sama u laboratoriji i kroz one duge hodnike PMF-a, pa sam imala vremna da razmišljam i pokušam da shvatim. Po čemu se razlikuju prethodne dvije noći, tj. dva momka sa kojima sam, na neki način, te noći provela? U četvrtak sam igrala sa momkom (sa treninga) pripijena uz njega. Igrali smo pored svih prethodno navedenih plesova, koji opet manje-više zahtijevaju bliskost i kontakt, i baćatu – baćata je ples koji se igra uz muziku istog imena. Potiče iz Dominikanske republike. Osnovni korak se sastoji od četiri koraka. Partneri mogu biti odvojeni ili igrati jedan uz drugoga, u zavisnosti od raspoloženja. Muškarac vodi partnerku tako što joj rukama i gornjim dijelom tijela daje signale. Ako igrate sa nekim mlađim (hoću reći ne sa partnertom koji ima 50 godina, kao što ih ima kod nas na plesu) on vas tako fino prigli, tako da vam ako ste i malo fino vaspitani bude malo neprijatno, pošto tog lika ne poznajete baš dobro. Eto sve sam objasnila. Igrala sam sa njim i baćatu, pripijena uz njega, a da nijednom nisam osjetila ni strast ni bilo kakvu drugu želju osim da igram i uživam u plesu i muzici. On je fino vodio, ja sam zaista uživala iako, opet, znam samo osnovni korak, sa njim sam znala i sve ostale. Posle svakog plesa smo ili odmah nastavljali drugi ili odmorili koji trenutak, ali u svakom slučaju pričali smo i našli dosta zajedničkih tema i bilo nam je fino da razgovaramo. A momak broj dva (reći ću tako, mada nije pristojno, ali na moram pominjati imena), stajao je pored mene te druge noći. Imali smo mnogo, mnogo manje kontakta, tačnije jedva smo se dodirnuli kad bi se približili da nešto ’izvičemo’ onom drugom na uvo. Koja je razlika između tih kontakata? Te sam subote, hodajući od laboratorije do laboratorije, onim pustim hodnicima PMF-a, shvatla da je jedina razlika bila u konceptu. Zapravo, na plesno veče smo svi išli da bi igrali, uživali u muzici i plesu, a u isto vrijeme se i družili i upoznavali druge ljude. U kafanu, kafić ili gdje god da odete u izlazak, mali ili nikoliki broj ljudi odlazi kao ja, opet da se izigra i provede. Svi, tj. većina ide da nekoga vidi, upozna i provede sa njim/njom jedno veče ili nekoliko večeri (sve zavisi od izbora). Neki istina, imaju i tu sreću da stvarno pronađu svoj drugi dio upravo tamo u toj gužvi pijanih i veselih ljudi. Ja iskreno, nisam od njih. Mogu donekle da ih razumijem, šta ćete, takvi su vam ljudi, ali neka neko razumije i mene! Hoću da upoznajem ljude, družim se sa njima i razmjenjujem iskustva o fakultetu, umjetnosti, knjigama, mjestima na kojima smo bili, ljudima, stvarima, prirodi, pa i o popu Milu Jovoviću! Ja čvrsto vjerujem da je Bog sa nama i u nama, u svakom od nas. Šta god za vas On bio – velika sila koja nas je sve stvorila ili nešto sasvim peto, vjerovali u njega ili ne, eto ja vjerujem da ja u nama, ako umijemo da ga pronađemo ili ako ga puštamo da tu boravi. I zato dozvolite mi da pričam sa vama otvoreno i iskreno, bez pomisli da sa vama flertujem, bili vi muško ili žensko. Jer krenemo li ovom logikom onda ja flertujem i sa svim ženama koje znam. A vjerujete mi to sigurno nije slučaj, prilično sam daleko od LGBT populacije. Pa šta onda dijeli muškarce i žene sa kojima razgovaram osim polnih organa? Duhovno bi trebalo da smo svi isti, tj. da se na isto svodimo.

Ja imam svoju drugu polovinu, koju sam imala sreću da upoznam, moglo bi se reći, na početku svog lutanja. Mojom i njegovom srećom dijelimo ovo mišljenje i samo zahvaljujući tome možemo bezbrižno da izađemo u grad odvojeno i da živimo odvojeno, kao što i živimo na nekoh 600 km udaljenosti. Ali blizu smo duhom. Duše naše idu istim putem ka istom cilju. I to je dosta. Pustite me onda, molim vas, da razgovaram sa vama kao čovjek sa čovjekom, bez predrasuda o polovima!

Išao je kroz noć bez cilja… Svuda oko sebe vidio je samo nju. Sapleo se o kamen koji je davno bio iza njega! Kako? Zašto? Ni sam nije znao. Htio je da zaboravi. Htio je da sve nestane. Najprije bol koja ga je vukla na tamno dno.. Osjećao je da tone…

Išao je kroz noć bez utjehe! Jedio su njene oči sijale pred njim, ali bile su mu daleko.. Suze su ga gušile. Stajalo mu je nešto u grlu i ostajao je bez vazduha. Korak je bio sve slabiji i za trenutak pomislih da će pasti, ali neka nevidljiva ruka ga podiže i on nastavi dalje.. Gdje? Pa u noć!

Continue reading →

            Zatvorenost, ograničenost. Da li su to stavari koje su nam nametnute ili smo ih mi sami stvorili? Stiče li se to rođenjem, vaspitanjem ili samoinicijativno?

            Mislim da smo taj teret ipak dobili vaspitanjem. Usadili su nam ga nenamjerno ili možda namjerno, ali svejedno nametnuto nam je!

            Uče vas da se neke stvari moraju. Uče vas ne zato što žele loše, oni žele najbolje za vas, ali to čemu vas uče i njima samima je nametnuto i usađeno. Za njih je to normalal, realan život. Zato se trude da u njemu žive najbolje što umiju. Ne žele ništa loše, ne misle ništa loše, samo pokušavaju da se snađu, da isplivaju. Greška leži u suštini! To nije realan život, to je nametnuti okvir. Zato nemojte živjeti po tuđim mjerilima! Nemojte pratiti tuđa pravila! Svi mi imamo svoj put, svoj zadatak na ovoj Zemlji. Moj je drugačiji od tvog, pa kako onda možemo igrati po istom tragu? To je obmana!

Continue reading →